Za Ljerku Šram prvi sam put čuo, nažalost, tijekom devedesetih, kada se u Mesničkoj,
preko puta njezine obiteljske kuće (na uglu sa Streljačkom) otvorio jedan malograđanski
restoran s njezinim imenom, opskurna gostionica forsiranog licitarsko- purgerskog
ugođaja koja je reflektirala beživotni, nazdravičarski konzervativizam te epohe.
Nažalost, kažem, jer sam tek puno kasnije pročitao božanstveni Hrvatski panoptikum
Josipa Horvata, gdje sam se upoznao s tom fatalnom damom zagrebačkog glumišta,
neprežaljenom ljubavlju Milivoja Dežmana, njezina prijatelja iz djetinjstva, liječnika i
novinskog urednika. Ljerka Šram ga je odbila da bi se udala za jednog grubog whitecollar
kriminalca, a na koncu je umrla od tuberkuloze u sanatoriju Brestovac, koji je
Dežman, trajno očaran njome, osnovao iskoristivši svoja liječnička znanja i poznanstva,
dobrim dijelom upravo zbog nje i njezine bolesti. Ta romantična priča, monumentalna
u svojoj jednostavnosti, pobudila je u meni neko poštovanje prema toj staroj glumici.
Srećom, malograđanskog restorana već dugo nema i sada je na njegovu mjestu
klub ljubitelja društvenih igara i videoigara, gdje ponekada zasjednem. Iz Šramičine
kuće preko puta, u klub često ulazi (ulazi i iz njega izlazi, ponekada više puta unutar
jednog sata) Alana Kajfež, kiparica nepresušne energije koja u toj kući ima atelje.
Populistički tekstovi po portalima i novinama stvarali su mit o duhu Ljerke Šram koji
luta po napuštenom brestovačkom sanatoriju (ta „zapadna buržoaska štampa, željna
spletki i senzacija“, rekao bi Kiš, za vijesti o ukazivanju jednog drugog duha). No, čini
mi se da teatralna prisutnost i ekspresija fizikusa, koje su Ljerku Šram transformirale u
brojnim komičnim i tragičnim ulogama, izuzetno dobro pristaju energičnom nastupu
ove kiparice, te da su ipak tamo, u ateljeu smještenom u njenoj bivšoj kući, njih dvije u
svakodnevnoj, spiritualnoj komunikaciji.

Mislim da su plod tog energetskog transfera i nove Alanine skulpture koje
tematiziraju život Ljerke Šram. Njezin je lik odliven tri puta i obojan tako da sugerira
različite faze njezina života. Površine tih transparentnih portreta izmjenjuju se, poput
glumičinih maski na sceni. A tu je i još jedna paralela – podatnost gline, materijala
u kojemu umjetnica utjelovljuje taj duh koji opsjeda njezin atelje, slična je gipkosti i
prilagodljivosti tijela i afekta izvođača na sceni. Tako su nove inkarnacije jedne glumice
nastale zahvaljujući njezinu dosluhu s jednom kiparicom, s kojom ju je spojio diskretni
genij mjesta.

Feđa Gavrilović